Na klevetničku i vulgarnu hajku Zorana Lakušića protiv mene neću odgovarati, jer smatram da to pristojan čovjek ne treba da radi. Neka on ostane zarobljen poput utvare u opskurnom svijetu srednjevjekovnih plemenskih udruženja i skupština, ali je ovo ipak 21. vijek. Radi javnosti, bitno je navesti istorijske činjenice, koje su neumoljive. A one vele sledeće:
Bivši crnogorski ministar Savo Pavlov Vuletić u dugo vremena vođenoj polemici sa Savom Fatićem piše da je Savo Fatić poslije Lučindana 1918. godine napustio svoje austrofilsko držanje tokom okupacije (1916–1918) i, kako veli Vuletić, „kujući u zvijezde Srbiju i Srbijance, pa da bi s obzirom na onda ovamo kod nas nastali kurs, bio baš dobro ‘okupan u Jordanu` i potpuno mu se oprostilo ono iz doba okupacije. On je tad učestvovao i u rušenju spomenika koji je davno bio podignut u Podgorici Crnogorcima poginulim u ratu s Turskom 1862. godine” (Savo P. Vuletić, „Finale moje polemike sa g. Fatićem”, „Slobodna misao”, Nikšić, urednik prof. Stojan Cerović, godina XV, broj 42, Nikšić, nedjelja 25. oktobra 1936, str. 4). Dakle, eksplicitno Savo Vuletić, koji je meritoran i pouzdan svjedok, jer je bio u to vrijeme u Crnoj Gori i to baš u Podgorici, optužuje Sava Fatića kao učesnika u rušenju spomenika Crnogorcima palim u ratovima protiv Turske, odnosno, spomenika velikom vojvodi Mirku Petroviću.
Savo Fatić sam priznaje da je za poslanika Podgoričke skupštine koncem 1918. godine izabran kao „kandidat omladinske većine”, to će reći bjelaške omladine, a o rušenju spomenika u Podgorici, da bi umanjio svoju evidentnu odgovornost u njegovom rušenju, priznaje da je „spomenik podgorički podignut njegovom ocu (kralja Nikole – prim. N.A.) vojvodi Mirku”, pa kaže da je spomenik oborila podgorička omladina. Oborila ga je ona – ja u samom obaranju nijesam sudjelovao – na samu Badnju noć 1918. godine, obuzeta plemenitim revoltom protivu prolivanja bratske krvi od onih koje ste ti i vaše društvo zaveli (misli na Božićni ustanak 1919. protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore – prim. N.A). Tada, kao i sada, ja sam i dušom i mislima bio uz tu omladinu i dijelio njihov revolt. Mi smo ga tada srušili, ali moralna odgovornost za njegovo rušenje i za onu krv koja se tada prolila, i koja se od tada pa i dan-danas lije, nije na omladini ni na meni, već na vama i na vašem društvu, koji ste dali povod i za rušenje i za prolivanje krvi – piše, misleći na crnogorske zelenaše, Savo Fatić u odgovoru Savu Vuletiću iz Herceg Novog 7. XI 1936. (Savo Fatić, „I moj posljednji odgovor g-nu Vuletiću”, „Slobodna misao”, Nikšić, godina XV, broj 46, nedjelja, 22. novembra 1936, str. 4).
Istoričar Leopold fon Ranke je još u doba pozitivističke (tradicionalističke) istoriografije napisao da treba pisati kako je uistinu bilo. Što je bilo bilo je, i to jeftini dnevnopolitički propagandni i agitacioni repertoar praznoslovljenja ne može negirati.NOVAK ADžIĆ
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.